Na crnim i zapuštenim zidovima neugledne limarske radnje u Ulici patrijarha Makarija Sokolovića stoji pločica s natpisom: „Ovaj spomenik kulture je pod zaštitom države“. Riječ je o
Safikadinom vječnom počivalištvu smještenom nasuprot stare banjalučke tvrđave Kastel. Safikaduna ili Safikada je po mnogim pričama unuka Ferhat Paše Sokolovića. Oni koji ne znaju
priču, neće se ni osvrnuti. Oni koji znaju legendu o banjalučkoj djevojci Safikadi koja je zbog nesrećne ljubavi krenula u smrt, zastaće, zapaliti svijeću ili ostaviti cvijet…..

Kao što je Verona poznata po tragičnoj ljubavi Romea i Julije, tako i Banjaluka ima svoju legendu o nesretnoj ljepotici Safikadi, koja je bila predstavljena i u prvoj, autentičnoj i autohtonoj banjalučkoj operi zahvaljujući dvojici Banjalučana. Safikada, kako kaže legenda (a ima ih nekoliko verzija), zaljubila se u vojnika koji je pripadao drugom vjerskom, civilizacijskom i kulturnom krugu. To nije bila prepreka da se između to dvoje mladih rodi obostrana jaka ljubav. Ali, mladi vojnik sa tvrđave Kasel, tadašnjeg vojnog uporišta, odlazi u ratne pohode. Nesretnoj djevojci uskoro stiže glas o pogibiji njenog ljubljenog i tu se gasi i posljednji dašak nade da će bjegom uspjeti da budu konačno zajedno i bez prepreka da će ostvariti vječnu ljabav na koju se zavjetovaše. No, Safikadu nisu poštedjele ni druge nesreće. I kako je to nekada bivalo, njeni roditelji izabrali su joj primjerenog budućeg supruga. Ne želeći da iznevjeri svoju ljubav, odluči Safikada da se suprotstavi tadašnjoj tradiciji. I to, svjesno, svojim životom. Legenda kaže da je Safikada, obučena u odjeću za vjenčanje, odšetala do Tvrđave, ispred koje je bio postavljen top, koji je pucnjem označavao podne. Kada se fitilj zapalio, pritrčala je moćnom oružju, i zagrlivši cijev, uz nju čvrsto priljubila grudi… Banjalučani sahraniše Safikadu, iako je bila odbačena od svoje porodice, kao neko ko gine za neke više ciljeve i to na mjestu gdje je palo njeno tijelo. I niko ne zna tačno koliko dugo se upravo na tom mjestu, pale svijeće. Uvijek, u svako doba dana i noći… Rade to posebno mladi, zaljubljeni i vjeruju da će im paljenje svijeće osigurati trajnu ljubav. Svijeće pale i stariji. Iz zahvalnosti, jer su se uvjerili u legendu. Dok su se tokom rata, nažalost, rušili brojni vjerski objekti, mjesto koje se u Banjaluci zove Safikadin grob nije dirnuto. Ono spaja, i one koji su tu i one koji dolaze i prolaze kroz Banjaluku. I u kasnu noć kraj Safikadinog groba gore svijeće. Ljeti, zimi, po kiši, snijegu…

Druga legenda govori o Safikadi koja se oglušila o zapovjed austrougarskog vojnika o zabrani ulaska u tvrđavu Kastel i koja je zbog svog prkosa i stradala. Po nekim izvorima
Safikaduna je bila turska djevojka zaljubljena u vojnika vezirske vojske što ovu legendu stavlja u kasni 16, 17. ili 18. vijek, dok po drugim ona je bila kći časne banjalučke i bosanske familije, a
njen ljubavnik je bio austrijski vojnik koji je, po mišljenju njene familije, bio okupator i zato zabranjen i nedostojan Safikadine ljubavi. U mnogim verzijama se navodi da je i vojnik nakon
Safikadunine smrti također počinio samoubistvo što ovu legendu zaista čini pričom o banjalučkim Romeu i Juliji. Legenda, mit ili istina o Safikadi, djevojci iz priče o vječnoj ljubavi,
koja je zbog svoje ljubavi otišla u smrt, možda je bolje poslužila za formiranje imidža tvrđave kao mjesta gotovo kultnog okupljanja romantičara i zaljubljenih.

Navodni Safikadin grob koji se nalazi u blizini bedema i danas služi kao oltar brojnim zaljubljenim dušama koje na dan zaljubljenih ovdje dolaze zapaliti svijeću ili ostaviti ceduljice sa napisanom željom.

Branka Branković